Coreyjeva priča

Moja priča počinje u jesen 2017. godine.

Rekao sam svojim dobrim prijateljima iz Michigana da bih im rado pomogao u lovu ako ikad izvuku dozvolu za lov na losa u Utahu. Nedugo zatim nazvali su me i rekli da je sin mog prijatelja izvukao LE dozvolu za lov na losa puškom punjačom sprijeda na području Book Cliffsa u Utahu. Htjeli su znati vrijedi li moja ponuda još uvijek. Naravno da sam rekao da vrijedi. (Priliku za lov na losa nikad ne odbijaš.)

Lov je počeo 23. rujna 2017. Ukrcali smo opremu i krenuli prema Book Cliffsu. Prvog jutra krenuli smo pronaći savršenog mužjaka. Pronašli smo ga tek tri dana poslije. Pucao je i uspješno oborio losa. Zbrinuli smo ga, rastrančirali i zapakirali. Čvrsto smo ga privezali za terenska vozila i krenuli prema izlazu.

Teren je bio iznimno strm, s dubokom provalijom na dnu. Do logora smo imali još osam kilometara. Moje se terensko vozilo počelo naginjati. Držao sam se za njega, znajući da ga, ako upadne u duboku provaliju, nikad nećemo izvući. Počelo se prevrtati. Za mene to nije dobro završilo. Kad sam otvorio oči, vidio sam svoje terensko vozilo kako se iznad mene klati. Bio sam u provaliji. Bio sam omamljen.

Kad sam pogledao svoje noge, lijevo stopalo bilo mi je okrenuto unatrag, a kost je virila sa strane. Počeo je djelovati adrenalin pa sam okrenuo stopalo prema naprijed. Pažljivo sam gurnuo kost natrag unutra. Krvario sam obilno. Preuzela me snažna volja za preživljavanjem. Znao sam da imam sreće što sam živ. Počeo sam dozivati prijatelje, koji su već gledali prema meni s ruba duboke provalije.

Zamolio sam ih da pronađu dva štapa kako bismo napravili udlagu za nogu. Vezali smo ih s obje strane noge parakordom, koji uvijek nosim u ruksaku, i čvrsto ih zategnuli. Morali smo vezati i stopalo jer je samo visjelo. Prijatelji su se požurili izvući me iz provalije. Uspjeli su uspraviti i pokrenuti moje terensko vozilo. Pomogli su mi namjestiti se na njega i krenuli smo natrag prema logoru.

Sad je došao red na njih da se prevrnu. Okrenuo sam se i otišao im pomoći. Nitko nije ozlijeđen. Zakačio sam se za njihovo terensko vozilo i uspravio ga. Ponovno smo krenuli prema logoru. Kad smo napokon stigli, užurbano su mi pomogli ući u kamion mog prijatelja. Vozili smo više od 160 km/h do najbliže bolnice. Kad smo stigli u bolnicu u Rooseveltu u Utahu, prošlo je gotovo osam sati od nesreće.

Na kraju sam ostao tjedan dana i podvrgnuo se dvjema operacijama. Tijekom prve operacije dr. Mark Hansen mogao je samo očistiti zdrobljeni gležanj i liječiti ga zbog infekcije, jer je riječ bila o otvorenom prijelomu, a ja sam kost gurnuo natrag unutra. U tom trenutku nisu imali dovoljno osteosintetskog materijala da mi ponovno sastave gležanj. Tri dana liječili su me protiv bolova i infekcije, dok materijal nije stigao.

Uslijedila je druga operacija. Dr. Mark Hansen pokušao je ponovno sastaviti moj lijevi gležanj od onoga što je od njega preostalo. Nakon što je ugradio dvije pločice i dvadeset vijaka, dr. Hansen rekao mi je da je učinio najbolje što je mogao s vrećom kostiju koju sam mu donio. U bolnici sam proveo još dva dana prije nego što su me otpustili kući. Otprilike mjesec dana nakon povratka kući bio sam pod nadzorom drugog liječnika dok je dr. Hansen bio izvan zemlje.

Tada mi je noga otekla poput balona. Dobio sam infekciju kosti uzrokovanu bakterijom Enterobacter cloacae. Proširila se cijelim tijelom, uključujući i srce. Odmah su me poslali u bolnicu, gdje su mi ugradili PICC kateter do srca. Sljedeća tri mjeseca proveo sam u naslonjaču, s PICC kateterom kroz koji su mi davali antibiotike kako bi uništili infekciju. Kasnije, kad su krvne pretrage pokazale da infekcije više nema, ponovno sam operiran. Dr. Hansen uklonio je jednu pločicu za koju se utvrdilo da je uzrokovala infekciju, kao i polovicu vijaka.

Sljedeća operacija služila je čišćenju preostale infekcije i struganju kosti, u nadi da će se potaknuti novi rast. Infekcija je uništila dvije trećine mog gležnja i dio goljenične kosti. Oštećenje gležnja bilo je nepovratno. Dr. Hansen je otišao u mirovinu i zahvalio sam mu na svemu što je učinio. Upućen sam drugim liječnicima. Rekli su mi da više nikad neću hodati na toj nozi. Čak su mi rekli da bi mi, da sam nakon nesreće bio njihov pacijent, amputirali nogu.

To je bilo teško čuti i jako me uplašilo. Je li to stvarno bio kraj? Nema više lova? Zaista? Nisam to mogao prihvatiti. Počeo sam samostalno vježbati. Namakao bih se u kadi s najtoplijom vodom koju sam mogao podnijeti i pritiskao lijevo stopalo uz prednji dio kade dok više nisam mogao izdržati bol. Zaključio sam da će, ako to budem ponavljao iznova i iznova, stopalo malo popustiti i da ću početi vraćati pokretljivost gležnja. To je doista pomoglo.

Kasnije sam saznao da sam slomio dva vijka. Polako sam pokušavao osloniti težinu na nogu, ali jednostavno nije bila dovoljno snažna. Ponovno su me poslali drugom specijalistu. On me uputio u radionicu gdje su mi izradili ortozu po mjeri. No nakon 2000 dolara dobio sam beskorisnu ortozu. Izradili su mi drugu. Ovaj put morao sam pronaći cipelu u koju će stati i koja će istodobno pružati potporu gležnju.

Potrošio sam tisuće dolara na čizme pokušavajući pronaći one u koje će stati ortoza, koje će poduprijeti gležanj i biti udobne. Morao sam kupovati čizme broj i pol veće od svoje uobičajene veličine. Zato sam na desnoj nozi morao nositi dva para debelih čarapa kako bih mogao nositi čizmu, dok je ortoza stala u lijevu čizmu. Mogao sam se donekle kretati, ali s vremenom me počeo boljeti kuk, a leđa su mi počela stvarati probleme.

U gradu se održavao jesenski sajam lovačke opreme. Jako sam želio otići, ali znao sam da nikako neću moći hodati po njemu. Odlučio sam ponijeti novi skuter. Ugledao sam štand Kenetreka i pomislio: „Ma da, još jedan skup par čizama koji mi neće odgovarati.” Ipak sam odlučio stati. Prodavaču sam ispričao svoju situaciju. Rekao mi je da bih ozbiljno trebao isprobati ortopedske čizme Kenetrek Everstep. Rekao je da je jedan od suvlasnika tvrtke. Uvjeravao me da bi bile savršene za moju situaciju.

Zaista nisam želio potrošiti još stotine dolara na čizme koje mi neće odgovarati, pa sam otišao kući i razgovarao sa svojim liječnikom. Bio je vrlo impresioniran njima i time koliko bi dobro poduprle moj slomljeni gležanj. Pokušali smo nagovoriti osiguranje da plati jedan par. Nisu popustili. Ponudili su platiti još jednu ortozu od 2000 dolara, ali ne i par čizama!

Na kraju sam ipak kupio par čizama Kenetrek Everstep. Čim sam ih obuo i napravio prvih nekoliko koraka, znao sam da sam donio pravu odluku. Te čizme podupiru moj gležanj, a pritom mi ne uzrokuju bolove u kuku i leđima. Mogu nositi svoju uobičajenu veličinu. Ponovno mogu ići na planinarenje. Nisam brz kao prije i ne mogu prijeći onoliko koliko sam mogao prije nesreće, ali i dalje mogu raditi ono što volim . . . LOVITI! Svakome tko ima problema s gležnjevima rekao bih: kupite ortopedske čizme Kenetrek Everstep. Nećete požaliti. Ove su mi čizme promijenile život. Hvala vam, Stuart i Kenetrek!

-Corey P.